Hrvatske vode

 

Bliži nam se 140. Godišnjica organiziranog upravljanja vodama u Hrvatskoj, odnosno 140. obljetnica osnutka Društva za regulaciju rijeke Vuke (Osijek 7. rujna1876.). Društvo, na čijem je čelu bio đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, nastalo je s ciljem regulacije i obrane od poplava, isušivanja močvara i uspostave plovnih putova na području rijeke Vuke. Njegov osnutak predstavlja početak organiziranog upravljanja vodama koje na prostoru Republike Hrvatske u kontinuitetu traje sve do današnjeg dana.

 

Početak zakonske regulacije vodnog gospodarstva

Početak zakonske regulacije vodnog gospodarstva u Hrvatskoj seže u 1891. godinu kada Sabor Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije donosi cjelovit Zakon o vodnom pravu, koji je uredio područje vodnog gospodarstva, te omogućio osnivanje vodnih zadruga koje su se bavile regulacijom, obranom i odvodnjom voda. To je prvi od ukupno sedam zakona (1891, 1965, 1976, 1984, 1993, 1995. i 2009.) koji su u proteklih 140 godina zakonski normirali područje vodnog gospodarstva na teritoriju današnje Republike Hrvatske.

1895. godine, Sabor je donio i drugi bitan zakon, Zakon o uređenju bujica i vododerina. Konačno 1996. Vlada Trojedne kraljevine osniva Građevnu upravu za uređenje Save na području Zagreba, a 1901. osniva i Odsjek za vodogradnje.    

Upravljanje vodama između dva svjetska rata

Između dva svjetska rata upravljanje vodama bilo je centralizirano pod Direkcijom voda Kraljevine SHS u Beogradu koja je bila zadužena za sva tehnička i administrativna pitanja regulacije rijeka i gradnje kanala za plovidbu, morska pristaništa i za sve mjere za obranu od mora, za uređenje tokova, policiju na vodama, hidrometrijsku službu, dovod vode za piće i razne melioracije. Unutar Direkcije voda djelovalo je sedam generalnih inspekcija, od kojih je za Hrvatsku i Slavoniju bila zadužena Generalna inspekcija u Zagrebu, podijeljena na hidrotehničke odjeljke i građevinske sekcije. U nadležnosti inspekcije bila je Građevna uprava za regulaciju Save u Zagrebu.

Tijekom tog razdoblja donesena su dva nova zakona, Zakon o uređenju bujica i vododerina (1930.) i Zakon o iskorištavanju vodnih snaga (1931.), koji je pravno uredio prava iskorištavanja vodnih snaga na javnim vodama. Istovremeno su na teritoriju cijele današnje Hrvatske nastavile djelovati brojne vodne zadruge, ali na kraju 2. svjetskog rata preostalo ih je svega šest aktivnih.

 

Upravljanje vodama nakon Drugog svjetskog rata

Procesi industrijalizacija i seljenja stanovništva u gradove nakon 2. svjetskog rata, kao i različite ustavne promjene, uzrokovali su česte organizacijske promjene u vodnom gospodarstvu. One se očituju brojnim izmjenama naziva upravnih tijela i opsega njihovih ovlasti, poput Glavne uprave za melioracije i regulacije NR Hrvatske ili npr. Komiteta za vodoprivredu Vlade NR Hrvatske.

Prvi propis koji uređuje način organiziranja vodnog gospodarstva za područje cijele Jugoslavije  donesen je 1952. godine. Radi se o Općoj uredbi o vodnim zajednicama koja je definirala da se one osnivaju radi obrane od štetnog djelovanja i zajedničke uporabe voda, a osnivaju ih korisnici za područje određenog dijela sliva ili cijelog sliva. Korisnici usluga vodnih zajednica, poljoprivrednici i poduzeća, plaćali su vodni doprinos kojim su financirani radovi. Sve postojeće uprave za melioraciju i regulacije tada su preustrojene u pet vodnih zajednica čiji je broj do 1967. (do kada su postojale) narastao na 25. Za velike regulacijske radove i financiranje regionalnih vodovoda 1962. godine osnovane su četiri opće vodne zajednice: za sliv Save (Zagreb), Drave (Osijek), istarsko-primorske slivove (Rijeka) i za dalmatinske slivove (Split).

Prvi cjeloviti zakon (nakon onog iz 1891.), koji pravno uređuje vode i vodno gospodarstvo,  donesen je 1965. godine pod imenom Osnovni zakon o vodama. Potom su doneseni i Zakon o vodnom doprinosu i Zakon o vodama SR Hrvatske, koji je Hrvatsku podijelio na četiri vodna područja. Dvije godine kasnije za svako vodno područje osniva se opće vodoprivredno poduzeće, pravni sljednik vodnih zajednica. 

1974. godine donesen je novi Zakon o vodama u kojem četiri samoupravne vodoprivredne interesne zajednice (Zagreb, Osijek, Rijeka i Split) postaju pravni sljednici vodnih zajednica tj. nositelji planiranja i financiranja u vodnom gospodarstvu. Udruženi su u Republičku vodoprivrednu interesnu zajednicu (RVIZ). 1984. godine donesen je novi Zakon o vodama, koji je ponovno izmijenio organizaciju vodnoga gospodarstva.

Upravljanje vodama u Republici Hrvatskoj

Osamostaljenjem Republike Hrvatske dolazi do radikalnih promjena u organizaciji vodnoga gospodarstva. 1990. godine je Republički sekretarijat za vodoprivredu SR Hrvatske  preimenovan u Ministarstvo vodoprivrede koje se ukida krajem sljedeće godine i pripaja Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva u formi Uprave za vodoprivredu.   

Novi Zakon o vodama na snagu je stupio početkom1991. godine, a donio je radikalne promjene u organizaciji vodnoga gospodarstva: osnivaju se javna vodoprivredna poduzeća za slivna područja (13 za sliv Save, 7 za slivove Drave i Dunava, 2 za primorsko-istarske i 6 za dalmatinske slivove) i JVP Hrvatska vodoprivreda.
Uprava za vodoprivredu se 1994. izdvaja iz Ministarstva poljoprivrede i postaje samostalno tijelo državne uprave - Državna uprava za vodoprivredu, koje će 1996. biti preimenovano u Državnu upravu za vode. Iste godine na snagu stupa i novi Zakon o vodama. Vodno gospodarstvo tako je usklađeno s Ustavom, a vode pravno definirane kao opće dobro na kojem nitko nema pravo vlasništva. Iste godine donesen je i poseban Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva.

Prema istom zakonu, 1996. godine osnivaju se Hrvatske vode s ispostavama na svakom slivnom području, pravna osoba na koju se primjenjuju propisi koji se odnose na ustanove. Pritom se razdvajaju poslovi upravljanja od djelatnosti građenja, tehničkog i gospodarskog održavanja i slično. Hrvatske vode zadržavaju isključivo poslove javne službe, a za poslove operativnog upravljanja vodama ustrojeni su vodnogospodarski odjeli na svakom od četiri vodna područja te Zagreb.

JVP-i za slivna područja preoblikuju se u vodnogospodarska trgovačka društva (d.o.o.) i nakon 1996. se privatiziraju. Ovim modelom uspješno je odvojena javna služba od komercijalne djelatnosti. Model je izdržao i test velikih izmjena Zakona o vodama i Zakona o financiranju vodnog gospodarstva iz 2005. godine te donošenje novog Zakona o vodama 2009, kao i usklađivanje s pravnom stečevinom Europske Unije. 

U međuvremenu, 2004. godine je ukinuta Državna uprava za vode te s Upravom vodnoga gospodarstva priključena novom Ministarstvu poljoprivrede gdje se nalazi i danas.

2008. godine donesen je temeljni strateški dokument vodnoga gospodarstva - Strategija upravljanja vodama, a već sljedeće godine doneseni su i novi Zakon o vodama i Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva, čime je zaokružen pravni okvir za upravljanje vodama, usklađen s pravnom stečevinom EU. Vodno gospodarstvo postaje aktivni sudionik u kreiranju održivog gospodarskog razvoja uz održavanje visokih ekoloških standarda.

Posljednji planski dokument za upravljanje vodama Vlada je donijela u srpnju 2016. godine, a riječ je o Planu upravljanja vodnim područjima za razdoblje 2016.-2021.

 

Povijesno-pravni prikaz demonstrirao je 140-godišnji kontinuitet organiziranog upravljanja vodama na prostoru Republike Hrvatske. U prikazanom razdoblju doneseno je ukupno sedam zakona (1891, 1965, 1976, 1984, 1993, 1995. - s Izmjenama i dopunama koje su bile na snazi do donošenja novog Zakona 2009.).