21.08.2019
Iz časopisa Hrvatska vodoprivreda: „Drugi pogled“ na problem plastike i toksičnih iona olova

U posljednje vrijeme posebna pažnja se posvetila problemu mikroplastike - sitnim česticama plastike koje nastaju raspadanjem većih komada plastike (plastične vrećice i boce, ribarske mreže i dr.) i koje se dodaju različitim proizvodima (od pasta za zube, lijekova do kozmetike) te njihovom mogućem ulazu u ljudski hranidbeni lanac. Nema sumnje da se plastika previše koristi, čak i kada je nepotrebno, kao što je to npr. u obliku plastičnih vrećica za jednokratnu uporabu. Uporabu jednokratnih plastičnih vrećica bi trebalo zabraniti!

Međutim, ne treba zaboraviti da je uporaba različite plastike od izuzetne važnosti i da se ne može zamijeniti zbog svojih posebnih svojstava (kemijskih i fizikalnih) kao što je to u medicini, industriji i znanosti. Prošlo je dugo godina prije nego su ljudi naučili raditi korisnu plastiku, dobrih svojstava. To je bilo veliko postignuće u razvoju ljudskog društva. Ali i s plastikom je kao i sa svime ostalim: sve treba koristiti u pravoj mjeri. Prve najlon (nylon) čarape u 50-tim godinama prošlog stoljeća bile su izuzetno skupe i mogle su ih kupiti samo vrlo imućne žene, modeli i filmske zvijezde. Tada su bile san svake tada mlade djevojke i žene. Sjećam se malih dućana u susjedstvu gdje su žene popravljale „ispuštene očice“ na najlon čarapama, koji su se održali do ranih 70-tih godina.

Ne postoji problem u plastici kao takvoj nego u njezinoj preširokoj i često nepotrebnoj uporabi. Plastika i stvari od plastike dio su naše civilizacije isto kao što je to i proizvodnja električne energije, obavezno cijepljenje, korištenje radioaktivnosti i mnoge druge tekovine čija se uporaba i proizvodnja danas propituje. Sve učestaliji su različiti „događaji povratka prirodi“, koji se organiziraju promovirajući uporabu proizvoda koji mogu zamijeniti plastiku npr. glaziranu keramiku za serviranje pića i hrane, kao mogući izbor, održiva i okolišno prihvatljiva alternativa za plastično posuđe. Međutim, glazirana keramika često nije visoke i provjerene kvalitete i metalni ioni koji se koriste za glaziranje keramike su toksični. Većina tih keramičkih proizvoda su uvezeni i izrađeni u Aziji, a nije načinjena sustavna provjera njihove kvalitete.

Europska kemijska industrija u želji da se oslobodi proizvodnje toksičnih kemikalija, čija proizvodnja u Europi većinom podliježe strogim okolišnim propisima i zakonima „preselila“ je proizvodnju u Aziju, gdje proizvodnja nije podložna tako strogim propisima, a zapošljava se i slabije plaćena radna snaga. Podsjećamo da je proizvodnja keramike jedan od prvih obrta koji se pojavio u razvoju čovječanstva. Proces proizvodnje uključuje oblikovanje vlažne gline i pečenje na temperaturi od 800 – 1000 ○C. U slučaju glaziranja, proizvod se uranja u otopinu koja sadrži otopinu metalnih iona i ponovno se peče na 900 ○C. Primjer takve velike proizvodnje glaziranih, glinenih proizvoda u prošlosti je bio u Arretiumu, današnji Arezzo, Italija. To posuđe se nazivalo crvenim-samianskim, a za glaziranje je korišten olovni oksid. Proizvodnja posuđa počela je u 30. pr.Kr. i posuđe se izvozilo po čitavom Mediteranu.

Problem s glaziranim posuđem i posebno onim za čiju je proizvodnju korišten olovni oksid je u tome da se iz olovnog oksida oslobađaju olovni ioni zbog uporabe kiselina koje imaju oksidativna svojstva, kao što je to npr. dušićna kiselina. Međutim, također neke organske kiseline iz hrane, vina i drugih tekućina, koje se koriste u ljudskoj prehrani, u ovim posudama mogu uzrokovati otapanje iona olova. Postoji i znanstvena literatura koja raspravlja o padu Rimskog carstva zbog direktnog utjecaja toksičnih iona olova na ljudski nervni sustav i mozak. Kasnije olovne cijevi upotrebljavane su i za vodovodne instalacije, ali zbog ustanovljene toksičnosti iona olova njihova uporaba je zabranjena.

Postoje dokazi o akumulirajućim efektima subletalne izloženosti ionima olova koji dalje upućuju na stalni nepovoljni utjecaj na kognitivnu funkciju djece s poviješću izloženosti ionima olova u prosječnim koncentracijama u krvi od 0,1 ppm.

Neprovjereni proizvodi se uvoze i koriste u Europskim zemljama, pa i na tzv. događanjima koja se reklamiraju kao održivi „događaji povratka prirodi“. Primjerice, glazirana keramika koja se promovira kao zamjena za neke plastične proizvode, često nije visoke i provjerene kvalitete i metalni ioni koji se koriste za glaziranje keramike su toksični.

Takav pristup i praksa proizvodnje kemikalija i proizvoda je vrlo „kratkovidno“ razmišljanje i stav, jer zagađenje bilo gdje na Zemlji, prije ili kasnije uzrokuje zagađenje bilo gdje. Nema izolacije!

Današnji načini komunikacije i jedinstvenost svih vodenih sustava na Zemlji uzrokuje da je i zagađenje globalno. Problem mikroorganizama rezistentnih na antibiotike prisutan je danas i u mnogim europskim bolnicama, premda se prvotni uzrok može sagledati u nekontroliranom ispuštanju netretiranih otpadnih voda iz proizvodnje antibiotika u Indiji, gdje je uglavnom „preseljena“ sva europska proizvodnja antibiotika. Međutim, svijest o izvoru problema polako se širi i čuje od mnogih savjesnih i zabrinutih znanstvenika u Europi.