Hrvatske vode
 

Zašto su močvarna staništa od velikog značaja?

Močvare su iznimno vrijedna staništa i središte su bioraznolikosti biljaka i životinja te se često uspoređuju s tropskim kišnim šumama. Velika količina hrane privlači i organizme koji nisu usko vezani za močvaru.

Močvare su plitke vode stajaćice, odnosno tlo natopljeno najčešće slatkom vodom, koje se odlikuje niskom pH vrijednošću i stanište su za mnoge biljne i životinjske vrste, kao što su vodozemci, ribe, ptice, kukci, gmazovi i sisavci. Nakon oceana močvarna staništa predstavljaju dom najvećem broju životinjskih vrsta - čak za njih 40%.

To je životni okoliš u kojem ne rastu stabla, ponekad ima grmlja, a općenito se tu nalaze ekološke zajednice koje uspijevaju na mokrom mineralnom i organskom tlu, a mogu opstati samo uz neprekidni višak vode.

Močvarna staništa se prostiru po cijeloj površini naše planete, po nekim procjenama prekrivaju četiri do šest posto površine kopna Zemlje. Mogu se naći se na svakom kontinentu osim Antartike, pod raznim imenima. Kao tresetišta, cretovi i tundra u hladnim i vlažnim područjima; uzduž rijeka i posebno u njihovim deltama; kao obalne lagune i mangrove, slane močvare uz morsku obalu i mineralne vodene površine u pustinjskim krajevima.

U Hrvatskoj su močvarna staništa vezana uz rijeke i njihova ušća, a  uključuju poplavne šume, poplavne livade, rukavce i mrtvice. Bogate su i mediteranske močvare poput Vranskog jezera, otočnih blata u muljevitih obala. To su i umjetna područja kao što su plitke stajačice nastale iskapanjemsedimenta (šljunka i pijeska) te ribnjaci.

Mnoge su močvare ugrožene ili su u prošlom stoljeću i ranije potpuno isušene zbog potreba poljoprivrede za obradivim površinama ili iz zdravstvenih razloga (malarija).

Po nekim procjenama u zadnjih sto godina nestalo je više od polovice močvara na svijetu. Močvare nestaju vrlo brzo, a nove danas više ne nastaju jer su plitke i lako se isušuju. Najveći poticaj za isušivanja močvara je bio stvaranje novih poljoprivrednih površina jer zbog nataloženog mulja ostaje vrlo plodno tlo.

U novije vrijeme došlo je do promjene odnosa prema močvarama. Shvaćen je njihov značaj za čovjekovu životnu sredinu i česti su uspješni napori za renaturiranjem tih područja.

Da bi se spriječilo daljnje uništavanje, ali i ukazalo na vrijednost močvara, 1971. godine u Iranu je potpisana Ramsarska konvencija. Temeljni koncept Ramsara je razumno korištenje močvara. Ona obavezuje zemlje potpisnice, među njima i Hrvatsku, na opće očuvanje močvara i mora se predložiti barem jedno područje na Ramsarski popis. Ramsarskom konvencijom zaštićena su četiri područja u Hrvatskoj: park prirode Kopački rit, park prirode Lonjsko polje, Delta Neretve te posebni ornitološki rezervat ribnjaci Crna Mlaka.

Močvare više nemaju status bezvrijednog zemljišta i ističe se njihova vrijednost osobito zbog toga što one kontroliraju poplave, prazne vodene rezerve, zadržavaju i talože nanose te neutraliziraju razne otrove. Mogli bismo ih  nazvati spužvama koje, ovisno o količini podzemne i površinske vode, otpuštaju ili zadržavaju  vodu. Močvarna područja su prirodni pročišćivači vode jer skupljaju zagađene vode okolnog područja da bi ih močvarne biljke kao što je trska potom preradile i očistile.

Iz vode na taj način nestaju fosfati i dušikovi spojevi koji su osnovni sastojci umjetnih gnojiva u poljoprivredi. Tako pročišćena močvarna voda prodire u podzemlje odakle se u konačnici dobiva kvalitetna voda za piće.

Neke močvare toliko su uspješni pročistači da uklanjaju gotovo svo zagađenje i prije nego što voda dospije u podzemlje.

Galerija